Nas smo dvije - sestra i ja - rođene negdje u Europi. Postoji čak nekoliko inačica priče. Ionako nitko baš previše ne mari za našu prošlost. Kao ni za ono, kad smo već kod toga, što se zbiva s nama nakon spuštanja zastora. Za Ružnu sestru ne postoji čak ni do kraja života, a kamoli samo sretno. Otac nas je obožavao; majka je, kao i sve majke, silno željela da se što prije skućimo (po mogućnosti na pristojnoj razdaljini). A onda nas je zadesila tragedija. Pad s konja usmrtio je našega blagog oca. Majka se preudala, za udovca s jednom kćeri, i to je zapravo trenutak kad priča doista počinje. Ta znate o kojoj je priči riječ, dakako. Ili bolje rečeno, znate njezinu inačicu priče: kako je udovac preminuo; kako smo nakon njegove smrti nas dvije maltretirale njegovu kćer, ljupko siroče zvano Pepeljuga; kako smo je prisiljavale da rinta za nas i šije za nas i priprema nam goleme obroke; kako smo joj bešćutno uskratile priliku da postane Tinejdžerska kraljica na Dvoru Cjelovečernji disko; a da ne govorim o miševima, haljini, Dobroj vili; ukratko, sve poznate budalaštine. Rekla sam budalaštine. Zato što priča glasi posve drukčije. Oh, da, bila je prilično lijepa, na pomalo boležljiv način. Umjetna plavuša, mršava, onoliko blijeda i krhka' koliko smo mi bile kršne. Činila je to namjerno: nije jela ništa drugo osim sirove hrane, uvijek se odijevala u crno, opsesivno je vježbala. Nigdje drugdje niste mogli vidjeti tako čiste podove (metenjem, navodno, tijelo izgara 400 kalorija po satu, a laštenjem 500). Nama se rijetko obraćala, ali je zato zaneseno slušala ljubavne pripovijesti trubadura, i nikada nije propuštala jeftine predstave što su se svake nedjelje ujutro održavale na seoskome trgu. Svidala se momcima (dakako); ali ona je htjela kraljevića. Seoski momci nisu bili dovoljno dobri za Njezinu Preuzvišenost. Naravno da smo je mrzile. Obje smo bile prilično neugledne (no tek su nas poslije doista poružnjeli, i to iz čiste pakosti). Određeni dijelovi tijela su nam poskakivali kada bismo potrčale. Imale smo loš ten i kuštravu kosu koju ama baš nikakvo friziranje nije moglo izravnati. Gospa Samodopadnica je pak imala čvrsto tijelo i elegantnu liniju i nosila je konfekcijski broj 38, konfekcijski broj savršenstvo. Nema toga tko je ne bi zamrzio.