U rano ljeto 1991. fotograf Mio Vesović i ja vraćamo se u jutarnjim satima s radnog zadatka na otoku Pašmanu, na kojemu smo u mjestu Kraj radili reportažu o franjevačkom samostanu sv. Duje. Ukrcali smo se u trajekt, stigli u Zadar i nastavili putovanje prema Zagrebu. Namjeravali smo puniti gorivo na crpki u Gračacu, ali smo ondje zatekli jednog čovjeka kako sjedi nogu podignutih na drugi stolac i-puši. Crpka je bila zatvorena.,,Ne točim, sve je isključeno, cesta je zatvorena. Postavili smo prepreke na cestu da sprečimo prolaz ustašama", kaže prodavač na crpki. „Ma daj, burazeru, donesi nam tri pive da popijemo kao ljudi, a onda uključi tu jebenu pumpu i natoči nam malo goriva...", obrati mu se Mio. „Kako se zoveš?", upita prodavač nepovjerljivo. „Milisav. Nećeš valjda svoje ljude ostaviti na cjedilu?" „Prezime", inzistira prodavač. „Vesović", kaže Mio i pokazuje mu osobnu iskaznicu. Prodavač bez riječi ode po tri limenke piva i zapali novu cigaretu. Platimo ih uz obilnu napojnicu i pitamo ga što se događa. „Na glavnoj su cesti prepreke, takva je zapoved, ništa me ne pitaj, nitko ne sme da prođe..." Popijemo pivo i Mio ga nagovori da uključi crpku i natoči gorivo. ,,Ne znam kako ćete dalje", kaže. Isključi crpku i zapali novu cigaretu. Nigdje ni žive duše. Pozdravimo se i krenemo. Nailazimo na prve prepreke na cesti - kamenje i grane. Nekako ih zaobiđemo. Renault 4, preteča svih terenaca s razlogom nazvan „mali div", bio je idealno vozilo za takve situacije. Nekoliko kilometara dalje Mio mi kaže da se zaustavim i izađem iz auta.,,Htio bih te snimiti u ovo magličasto jutro, pozadina je fenomenalna...", kaže mi majstor fotografije iznimna senzibiliteta, s rijetkim osjećajem za ambijentalnost. Tako je nastala ova fotografija. Za našeg povratka u Zagreb, s Ličkom Plješivicom u pozadini, na cesti kojom se sljedeće četiri godine više neće moći putovati. Počeo je rat u Hrvatskoj.