Nasip kojim je trčao, vodio je od Bjelišta do šest kilometara udaljenog sela. To je bila dionica kojom je trčao više od dvadeset pet godina. Nasip je bio širok petnaestak metara, s obje strane nasipa bila je čistina oko deset metara, a zatim šuma; bliže rijeci samonikla i gusta, a s druge strane umjetno posađena, sa stablima poredanim kao vojska. Dan je bio topab čak vruć, bližio se kraj lipnja. Dok je izlazio iz kuće, s vješalice je bez razmišljanja pokupio šuškavac iako je zadnjih nedjelja trčao samo u majici. Čim je izašao na nasip, osjetio je da nešto nije u redu, što je dalje trčao taj se osjećaj pojačavao. Kada je bio na kilometar od sela, bilo je jasno da se nešto doista gadno sprema. Iako gotovo uvijek trči do kraja nasipa, okrenu se i počne trčati nazad. Cijeli je prostor pokrivala gusta hrastova šuma dok je išao u osnovnu školu, a sada je ostao samo jedan orijaški hrast između prvoga i drugog kilometra nasipa. Kada je bio na osamsto metara od njega, uočio je pored hrasta na cesti uz nasip parkiran bijeli automobil. Nešto je bilo zlokobno u njemu, kroz glavu mu je prošlo da je ispred njega postavljena zasjeda.