Kepler je svoje molitve izgovarao jezikom matematike i destilirao je svoju mističnu vjeru u matematičarsku Pjesmu nad pjesmama:

Tako je Bog sam

Bio predobar da bi ostao besposlen

I počeo je igrati igru označavanja

Upisujući svoju sliku u svijet

Stoga se usuđujem misliti

Da su cijela priroda i milostivo nebo

Simbolizirani u umijeću geometrije...

I kao što se Bog Stvoritelj igrao

Naučio je toj igri i Prirodu

Koju je stvorio na svoju sliku:

Naučio ju je onoj istoj igri

Koju je sam za nju igrao...

Ovdje barem imamo radosno opovrgavanje Platonove pećine. Zivi svijet više nije blijeda sjenka stvarnosti nego ples Prirode čiju je glazbu ugodio Bog. Čovjekova slava počiva u njegovom razumijevanju harmonije i ritma toga plesa, razumijevanju koje je omogućeno njegovim božanskim darom mišljenja u brojevima: "(...) te brojke volim zato što su kvantitete, znači, nešto što je postojalo prije neba. Jer kvantitete su bile stvorene na samom početku, zajedno sa supstancijama, a nebo je bilo stvoreno tek drugoga dana... Ideje kvantitetâ bile su i jesu u Bogu od vječnosti, one su Bog sam; stoga su prisutne i kao arhetipovi u svakom umu stvorenom na sliku Božju. U tome se slažu poganski filozofi i crkveni naučitelji." (J. Kepler: Mysterium cosmographicum)