"Dječak bi se pojavljivao na rubu šume izjutra, u svitanje, osobito za vedrih dana kad su boje lišća u krošnjama meke i blage i kad se stapaju i prelijevaju u stotinama pastelnih nijansi. Uvijek je bio okrenut ledima. Dok bih u stolici za ljuljanje sjedio na trijemu sa šalicom kave gledajući prema šumi, dječak bi polagano podignuo ruke, oprezno kao da nosí do ruba napunjeno vjedro. Trajalo bi nekoliko trenutaka. Bio je nepomičan, slika bi se zaledila, a onda se šumom rasuo tugaljivi zvuk flaute. Ptice koje su do tada cvrkutale, utihnule bi. Je li to Le Cygne, pitao bih se, je li to Labud, Camillea Saint-Saënsa.

Obično bi odsvirao jednu, iznimno dvije melodije. I lagano se uputio prema šumi dok je flauta u njegovoj ruci blistala na suncu. A kad bi se izgubio, šumom bi opet zalepršao cvrkut.

Nije dolazio svakog jutra. Ponekad, kad bi se zaredalo više dana, bojao bih se da je zauvijek otišao. A onda bi se ponovno pojavio, licem okrenut prema šumi, meni leđima.

Zbog njega, svako bih jutro dolazio na trijem. Ponekad, začuo bih pucketanje grančica rasutih po šumskom tlu i mislio da dolazi, a onda bi se, na moje razočaranje, pojavila srna ili protrčala lisica.

Vjerovao sam da će se dječak bar jednom okrenuti. Želio sam vidjeti njegovo lice, ali sam se i bojao tog trenutka. Bilo me strah da ću ga prepoznati. Visinom, držanjem i pokretima previše su bili slični.

Prolazila su ljeta i zime. Jeseni i proljeća. Godine. Kiše. Snjegovi. Magle. Šuma je bila gola i siva, zelena, žuta i smeđa, sočna i suha.

Uvijek isto odjeven, u bijeloj košulji i hlačama boje tinte, dječak bi se pojavljivao na rubu šume, osobito za vedrih dana, u svitanje. I kao da prkosi, nikad se ne bi okrenuo da pogleda starca na trijemu, sa šalicom kave u stolici za ljuljanje.

A kad bi se u šumi, među granama i lišćem, zapleo zvuk flaute, ptice bi utihnule."