Iza naslova Balade o šiblju i vodama otkriva se čitatelju dvadeset pripovijedaka koje je jedan od najpopularnijih suvremenih hrvatskih književnika Ivan Aralica (1930) pisao i objavljivao u lokalnim listovima i časopisima u vremenu od 1954. pa do svoje prve knjige, zbirke pripovijedaka Svemu ima vrijeme (1967). Dugo su tako ostale rasute, da bi im se prije nekoliko godina pisac. vratio, jezično ih dotjeravši za ponovno objavljivanje (Rad HAZU, Hrvatski radio, "Vjesnik"). Ruka iskusnoga prozaika nije, dakako, mogla odoljeti jezičnim preuredivanjima tekstova-prvijenaca koji su nastajali prije prve objavljene knjige, ali pri tome nije ulazila u njihov narativni prosede. Svakako, pažljiviji čitatelj uočit će niz karakterističnih stilskih i pripovjedačkih obilježja Araličina književnoga rukopisa i u ovim ranim pričama, koje se tek na prvi pogled razlikuju od kasnijih proza. Nije slučajno da ovih dvadeset pripovijedaka pisac nije objedinio naslovom ni jedne pojedine, nego takvim novim naslovom koji na metaforičkoj razini sugerira tumačenja: Balade o šiblju i vodama doista je niz balada o nekim ljudskim sudbinama koje su se na različite načine pokušale uklanjati životnim vodama. Pri tom u Baladama to sada nisu "vode" povijesti ili politike kojima likovi većine njegovih kasnijih proza nisu izbjegle, ovdje su to neke druge posve životne okolnosti kao grada za price o malim običnim ljudima kojima priroda daleko više određuje život nego što bi sami to htjeli. Poput svih vrsnih i mudrih pripovjedača, Aralica ne nameće tumačenja i poante, nego jednostavno samo pripovijeda, jednako uzbudljiv u minucioznom opserviranju vanjskih opisa prirodnih ambijenata kao i u introspektivnom poniranju do strahova i stanja svojih likova.